Nekada smo vino jednostavno kupovali. Boca se birala prema etiketi, preporuci prijatelja ili prilici. Danas se nešto promijenilo.
Više ne tražimo samo vino.
Tražimo iskustvo.
Želimo upoznati ljude koji stoje iza etikete, prošetati među trsovima, čuti priču o berbi i razumjeti zašto jedno vino nastaje upravo na tom mjestu, a ne negdje drugdje. Vinarije više nisu samo proizvodni pogoni. Sve češće postaju mjesta susreta, gastronomije i putovanja kroz kraj iz kojeg vino dolazi.
Možda upravo zato neke boce pamtimo mnogo dulje od drugih.
Postoji zanimljiv trenutak koji se događa tijekom posjeta vinariji.
Prije degustacije vino ima jedan okus.
Nakon razgovora s vinarom često ima potpuno drugi.
Kada čujete kako je neka sorta spašena od zaborava, kako je jedna berba preživjela oluju ili kako obitelj već generacijama obrađuje isti komad zemlje — vino dobiva novu dimenziju.
Tada više ne pijemo samo vino.
Pijemo priču.
U sjevernoj Istri, u Marčenegli kraj Buzeta, nalazi se mala obiteljska vinarija Agapito. Njihova priča posebno je zanimljiva jer ne počinje trendovima ni modernim marketingom, nego starim vinogradima i gotovo zaboravljenim sortama. Dio njihovih vinograda star je između 130 i 150 godina, među najstarijima u Istri.
Obitelj Agapito njeguje sorte koje su mnogi tijekom godina zamijenili komercijalnijima i otpornijima. U njihovim vinogradima i dalje žive stare autohtone sorte poput Hrvatice i Duranije, a tradicija uzgoja seže još prije dolaska Malvazije u Istru.
Zanimljivo je kako spajaju dva svijeta.
S jedne strane tradicionalni pristup koji se prenosio kroz generacije, a s druge modernije tehnike poput kriomaceracije bijelih vina i dugog odležavanja crnih vina.
Posjet takvoj vinariji nije samo kušanje vina.
To je gotovo susret s dijelom istarske povijesti.
Kada se govori o Dalmaciji, većina prvo pomisli na obalu i otoke.
Ali posljednjih godina sve više pažnje privlači Dalmatinska zagora.
U Lovreću kraj Imotskog nastala je vinarija Katich — projekt Nikice Katića, poduzetnika koji se zaljubio u vinogradarstvo i vinarstvo. Sam za sebe duhovito kaže da je "građe-vinar".
Danas Katich razvija ozbiljnu vinsku priču s desecima tisuća trsova i širokim spektrom vina: Pošip, Kujundžuša, Trnjak, Syrah, Plavac Mali i druge etikete.
Posebnu pažnju privlači njihova degustacijska priča.
Posjetitelji ne dolaze samo kušati vino nego istražiti Dalmatinsku zagoru kroz lokalne sireve, domaće suhomesnate proizvode i autohtone sorte.
Možda je upravo to razlog zbog kojeg male vinarije postaju sve važnije.
Ne dolazimo po čašu.
Dolazimo po osjećaj mjesta.
Na Korčuli, u mjestu Čara, nalazi se Todor Winery — vinarija smještena u jednom od najpoznatijih područja za Pošip.
Pošip ovdje nije samo sorta.
On je dio identiteta mjesta.
Mikrolokacija Čare poznata je po specifičnoj kombinaciji crvenice i šljunkovitog tla koje daje izraženu mineralnost i karakter vinima.
Na vinoiulje.hr upravo Pošip Todor nosi tu ideju autentičnog juga — vina koje spaja svježinu, mediteranski karakter i snažan osjećaj mjesta.
Uz Pošip, vinarija razvija i Plavac Mali te etikete poput Perle, stvarajući mali, ali vrlo fokusiran portfelj.
I možda upravo zato iskustva u manjim vinarijama ostavljaju snažniji trag.
Jer ljudi više ne traže samo degustaciju.
Traže razgovor.
Posljednjih godina promijenio se način na koji doživljavamo vino.
Više nije dovoljno:
Danas želimo:
Vino postaje iskustvo.
I možda upravo zato pamtimo gdje smo ga pili jednako kao i što smo pili.
Možda postoji još jedan razlog zbog kojeg ljudi vole posjećivati vinarije.
Tamo vrijeme funkcionira drugačije.
Berba ne ovisi o kalendaru.
Priroda ne prati poslovne rokove.
A razgovori često traju duže nego što smo planirali.
U svijetu koji je sve brži, takva mjesta postaju mali luksuz.
Na kraju rijetko pamtimo koliko je vino imalo alkohola ili koliko je mjeseci provelo u bačvi.
Ali pamtimo vinograd.
Pamtimo razgovor.
Pamtimo ljude.
I možda upravo zato danas više ne tražimo samo vino.
Tražimo iskustvo.
